Bosna i Hercegovina
Federacija Bosne i Hercegovine
TUZLANSKI KANTON
OPĆINSKI SUD U TUZLI
BROJ: 32 0 Ps 224202 14 Ps
Tuzla, 18.03.2016.godine
Općinski sud u Tuzli, sudija Biljana Novak, u pravnoj stvari tužioca¸”AMERIČKI UNIVERZITET u BOSNI i HERCEGOVINI” Tuzla, ulica Mije Keroševića Guje broj 3., zastupanog po Faiku Muhiću, advokatu u Advokatskoj kancelariji “Muhić i dr.” d.o.o. Tuzla, protiv tuženog “BRANK” d.o.o. hardware-software prodaja i zastupništvo Sarajevo, ulica Avde Hume broj 9., zastupanog po zastupniku E.B., direktoru, radi raskida ugovora, povrata iznosa kupoprodajne cijene i naknade štete, v.sp. 172.656,00 KM, dana 19.02.2016. godine u prisustvu punomoćnika parničnih stranaka zaključio je ročište za glavnu raspravu, a dana 18.03.2016. godine donio je slijedeću
P R E S U D U
I
UTVRĐUJE SE da je raskinut Ugovor o kupovini tableta zaključen dana 11.09.2012.godine u dijelu u kojem je ugovorena kupoprodaja i održavanje opreme koji se sastoje od 249. komada ZTPADC97 TABLET DUAL CORE, 246 komada tastatura u kožnoj futroli za ZTPADC97, 249 komada 16GB MICRO SDCARD, te 249 komada kapacitativnih Stilus-a.
OBAVEZUJE SE tuženi da tužiocu na ime povrata kupoprodajne cijene isplati iznos od 64.461,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.10.2012.godine pa do isplate u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
II
ODBIJA SE tužbeni zahtjev tužioca u dijelu kojim tužilac traži da se tuženi obaveže da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe pa do konačne isplate.
III
OBAVEZUJE SE tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.546,95 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
Preko dosuđenog iznosa troškova parničnog postupka tužilac se odbija.
O b r a z l o ž e nj e
Dana 25.12.2014. godine, tužilac je ovom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi raskida ugovora o kupoprodaji, povrata iznosa kupoprodajne cijene i naknade štete. U tužbi tužilac navodi da je tužilac privatna visokoškolska ustanova sa sjedištem u Tuzli koja registrovanu djelatnost obavlja na teritoriji cijele Bosne i Hercegovini. Tužilac je sa tuženim koji se bavi prodajom računarske i druge tehničke opreme dana 11.09.2012. godine zaključio Ugovor o kupovini tableta. Odredbama člana 1. ugovora ugovorena je kupoprodaja i održavanje opreme koja se sastoji od 300. komada ZTPad C97 tablet PC Dual Core, 300. komada tastatura u kožnoj futroli za ZTPad C97, 300. komada 16GB Micro SD Card, 300. komada kapacitativnog Stylus-a, te 5. komada Monitora Plazme LG60PA5500. Odredbama člana 3. ugovora tuženi je kao prodavac dao garanciju na svu navedenu opremu u trajanju od 36 mjeseci Monitora Plazme LG60PA5500 na koje je data garancija od 12 mjeseci. Prema ugovoru garancija uključuje održavanje opreme u periodu od 36. mjeseci na principu zamjene neispravnih uređaja, a svu neispravnu opremu prodavac će da preuzme i da vrati u prostorije kupca. Odredbama člana 3 i 4. ugovora tuženi se obaveza da će 24. sata dnevno tokom 7. dana u sedmici na raspolaganju imati najmanje jednu osobu koja će biti u mogućnosti da asistira tužiocu kao kupcu u slučaju kvara na pojedinim uređajima, kao i prilikom implementacije uređaja u sistem kupca, tako da svi uređaji budu spremni za korištenje. Ugovorenu robu tuženi je isporučio tužiocu, a tužilac je na ime kupoprodajne cijene tuženom isplatio iznos od 153.756,00 KM. Nedugo nakon što je isporučena oprema počele su se pojavljivati greške i nedostaci i to prije svega na tabletima i tastaturama koje greške su se odnosile na učestale prekide, pucketanja, gašenja uređaja, neispravnost napojnih kablova, neispravnost USB konektora i sl. o opisanim nedostatcima tužilac je obavijestio tuženog te su ovlašteni radnici tuženog dana 12.03., 04.04., 28.04. i 25.09.2014. godine preuzeli ukupno 249. uređaja-tableta i 246. tastatura sa tehničkim nedostacima o čemu su uredno sačinjeni i potpisani zapisnici o primopredaji. Tužilac nadalje navodi da je pozivao tuženog da izvrši zamjenu neispravne opreme, što tuženi nije učinio, pa kako tuženi nije izvršio ugovorne obaveze u razumnim rokovima, a niti u roku kojeg mu je tužilac naknadno ostavio, to tužilac smatra da su se temeljem odredbi članova 124., 126. i 127. Zakona o obligacionim odnosima stekli uslovi za raskid ugovora u dijelu koji se odnosi na neispravnu opremu ZTPad C97 tablet PC Dual Core, 300 komada tastatura u kožnoj futroli za ZTPad C97, 300 komada 16GB Micro SD Card, 300 komada kapacitativnog Stylus-a, za koju opremu je na ime kupoprodajne cijene tužilac platio iznos od 142.656,00 KM, dok je kupljenih 5 komada Monitora Plazme LG60PA5500 ispravno i čija cijena je iznosila 11.100,00 KM. Osim, nemogućnosti korištenja ispravne opreme ta činjenica se kod tužioca izrazito negativno odrazila na kvalitet obrazovnog procesa, kao i na reputaciju tog univerziteta, a neispravnost tehničke opreme uzrokovala je česte, gotovo svakodnevne probleme prilikom izvođenja nastavnog programa i ispita što je rezultiralo negodovanjem i nezadovoljstvom velikog broja studenata i profesora. Ove činjenice uticale su na reputaciju tužioca, kao visokoškolske ustanove, pa je tako otežani obrazovni proces doveo do toga da se u školsku 2014/2015 godinu upiše manji broj studenata nego što bi se upisalo da je tehnička oprema bila ispravna, te da je unaprijedila i modernizovala obrazovni proces što je i bila njena namjena. Zbog svega toga tužilac je pretrpio materijalnu štetu u iznosu od 30.000,00 KM. Obzirom na navedeno tužilac je predložio da sud donese presudu kojom će raskinuti Ugovor o kupovini tableta, kojom će obavezati tuženog da tužiocu na ime povrata kupoprodajne cijene isplati novčani iznos od 142.656,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.10.2012. godine pa do isplate, kao i da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 30.000,00 KM. Tužilac je konačno precizirao tužbeni zahtjev na ročištu za glavnu raspravu do 19.02.2016. godine na način da je umjesto iznos od 142.656,00 KM na ime povrata kupoprodajne cijene potraživao iznos od 120.545,00 KM.
U odgovoru na tužbu, u pismenom podnesku od 04.03.2015. godine, tuženi je osporio tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti. U odgovoru tuženi navodi da je tačno da je dana 11.09.2012. godine potpisan Ugovor o kupovini spomenute opreme, međutim da je taj ugovor potpisan sa navedenim određenim pojmovima „prodaja“ prije nego što se znalo da li će oprema biti oslobođena dažbina, a što se vidi i iz samog ugovora u kojem se spominju dvije varijante u zavisnosti od toga da li će roba biti oslobođena od dažbina. Tuženi navodi da u slučaju da oprema nije oslobođena dažbina da bi se u tom slučaju radilo o prodaji opreme, međutim u slučaju oslobađanja opreme od dažbina direktni kupac je tužilac koji je oslobođen plaćanja dažbina, a tuženik je posrednik u uvozu za direktno krajnjeg kupca i isključivo pruža usluge uvoza. Tuženi dakle, nije prodao opremu tužiocu nego je izvršio posredovanje pri uvozu, a što se vidi i iz fakture firme China Buena Electronica CO.Limited, Commercial Invoice No.300-20120921 na kojoj je jasno naznačeno „Consignee (primalac robe)“-BRANK d.o.o.; End User: (krajnji korisnik, kupac); American University In Bosnia end Herzegovina, Mije Keroševića Guje 3., 75000 Tuzla, dakle tužilac kupuje opremu, a tuženi vrši usluge uvoza i sa navedenom opremom nema ništa drugo. Tuženi je obavijestio tužioca, a nakon saznanja pribavljenog od Carinske uprave i Direkcije za indirektno oporezivanje o jedinom načinu realizacije projekta u slučaju oslobađanja dažbina, te tražio promjenu ugovora i uvođenje odgovarajućih pojmova ali se tužilac nije nikada oglasio na te zahtjeve. Nadalje, tuženi navodi da pri klasičnoj prodaji prodavač krije svoj izvor i sve radi bez upućivanja kupca u izvore i porijeklo robe, a što tuženi u ovom slučaju nije učinio budući da je za tužioca radio uslugu uvoza i usko sarađivao sa tužiocem. Jedan od uslova za ispravan uvoz opreme za ustanovu koja se oslobađa dažbina je da oprema ni u jednom trenutku ne smije ući u skladište uvoznika i da se to na fakturi mora jasno naznačiti, a što je i urađeno na fakturama broj 029/12 i broj 030/12 iz kojih se vidi da je oprema direktno od kompanije iz Kine proslijeđena tužiocu kao krajnjem korisniku, to jest kupcu. Tuženi je svoje usluge, a po uputstvu Carinske uprave i Direkcije za indirektno oporezivanje posebno fakturisao tužiocu i jasno naveo da se fakturiše usluga posredovanja pri uvozu kako glase računi broj 031/12 i 032/12. Osim toga, navodi tužioca da je odmah u startu bilo velikih problema zbog kvaliteta opreme i da zbog toga žele vratiti opremu nisu tačni, tačno je da je tužilac bio u velikim problemima, ali su ti problemi nastali zbog činjenice da je tužilac opremu nabavio da bi, između ostalog, omogućio studentima „on-line“ učenje i jer je tužilac imao namjeru koristiti stranicu firme Pearson za čitanje stručne literature o čemu je tuženog obavijestio stručno lice tužioca. Tuženi je pregledao taj link i odmah izrazio sumnju da će se ta stranica moći koristiti obzirom na činjenicu da stranica koristi zastarjelu tehnologiju koju operativni sistem nabavljenih tableta ne podržava, da se toj stranici neće moći pristupiti putem Internet Explorera, jer je to program Microsofta koji je u sukobu sa Google-om i Google mu nikada neće dozvoliti pristu Androidu. Tuženi navodi da je o ovim nedostacima obavijestio tužioca, te smatra da je tužilac u startu nabavio strateški promašaj, jer je glavni program za kojeg je trebalo da se koristi nabavljena oprema bio praktično neiskoristiv. Nadalje, tuženi navodi da je prvu količinu uređaja za reklamaciju primio tek poslije 3. mjeseca i to ukupno 12. tableta i 12. tastatura, te da je kompletnu dijagnostiku uradio za 3. dana pri čemu je ustanovljano da postoje samo tri manje greške na tabletima-iscurila baterija što predstavlja stvarni kvar, izbrisan OS., što nije kvar, pokidan kablić od napajanja što jeste kvar ali ne podliježe garanciji, ali ga je tuženi zamijenio. Navedena oprema ostala je 3. mjeseca u prostorima tuženog, a tužilac je u intervalu od 10. mjeseci na servisiranje donio samo 12. uređaja. Tuženi u odgovoru navodi i da tužbeni zahtjev tužioca osporava, obzirom da je i pored toga što je skrenuo tužiocu pažnju da oprema koja je oslobođena od dažbina ne smije da se iznosi iz prostorija univerziteta, tužilac to studentima ipak dozvolio, da se na opremi radilo u raznoraznim (ne) uslovima, da su studenti samo inicijativno radili preinake na uređajima što nije dozvoljeno. Osim toga, tuženi posebno ističe da je oprema za koju tužilac tvrdi da od samog početka nije radila ispravno tuženom vraćena nakon 18., odnosno 24. mjeseca od početka korištenja, a za koju opremu je tuženi utvrdio da je vraćena uglavnom zbog fizičkih oštećenja-razbijen tablet, razbijen ekran, raskliman konektor i sl. Tuženi smatra da je oprema korištena na nepropisan način uz kršenje zakona, razbijana, oštećivana, da su na istoj samoinicijativno ispravljani operativni sistemi, te da tužilac ustvari traži da se ista vrati nazad poslije dvije godine kada je ista praktički potpuno uništena, a čime tužilac ustvari želi ispraviti tehnološki promašaj u nabavci robe i vratiti nazad tehnološki zastarjelu i uništenu opremu uz dodatnu zaradu. Da je to tako tuženi navodi i činjenicu da je tužilac u svom dopisu od 08.06.2013. godine naveo da studenti imaju svoje uređaje i da ne žele koristiti uređaje tužitelja zbog čega tužilac postavlja upit tuženom da li tuženi na neki način može učiniti uslugu tužiocu i te uređaje prodati, a koji dopis je tužilac tuženom poslao 8. do 9. mjeseci nakon isporuke i u kome se ne spominju problemi sa opremom. Na kraju tuženi zaključuje da nije prodao opremu tužiocu, nego je za njegove potrebe izvršio uslugu uvoza uz punu asistenciju i savjetovanje sa predstavnicima tužioca, da je kupovinom ove opreme tužilac napravio tehnološki promašaj jer ta tehnologija nije bila spremna da je studenti koriste za planirane namjene, a da je poslije određenog vremena i zastarjela, da je za prvih 18. mjeseci tuženi na servis primio svega 12. od 300. komada uređaja koji su pregledani i kod kojih je samo na jednom utvrđen pravi kvar, da nikada u prvih 18. mjeseci nije bilo zvaničnih primjedbi, da se sa opremom postupalo na nedozvoljen način, a što pokazuje i spisak od 35. fizičkih oštećenja, te da poslije skoro 2. godine od kada je tužilac ustanovio da ima veliku količinu uništene opreme cijena, te opreme u potpuno novom stanju je niža za 30 do 40% od cijene u vrijeme nabavke, da studenti samostalno kupuju najnovije modele po svom izboru, te iz svega navedenog tuženi predlaže da sud tužbeni zahtjev tužioca odbije kao neosnovan.
Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužioca, sud je proveo pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, na kom su provedeni slijedeći dokazi – kao svjedoci saslušani su D.P., S.B.Š. i N.O., a izvršen je uvid i čitanje slijedećih isprava: Ugovora o kupovini tableta od 11.09.2012.godine, opomene tužitelja tuženom od dana 31.10.2014.godine, odgovora tuženog na dopis tužitelja od 13.11.2014.godine, predračuna 07-3/12, računa-otpremnice broj 029/12, računa-otpremnice 030/12, računa-otpremnice broj 031/12, račun-otpremnica broj 032/12, Analitičku karticu konta tužitelja sa datumom štampanja 26.11.2014.godine, Račun broj 300-20120921 China Buena Electronica Co. Limited, Zapisnike o preuzimanju neispravne opreme koja je predmet ove tužbe od dana 25.09.2014.godine - 12 zapisnika, od 12.03.2014.godine, od 04.04.2014.godine i 28.04.2014.godine, Izjave profesora Američkog univerziteta o neispravnosti tableta i to N.G., E.Dž., L.M., N.S., E.C., A.D., A.H., R.A., T.T., J.I., S.K. i drugih, svi od dana 05.05.2014.godine, Ugovora o kupovini tableta od 11.09.2012.godine, dopis-tužiocu od 26.07.2012.godine i 28.07.2012.godine upućeni e-mailom, račun-otpremnica br.029/12 od 01.10.2012.godine, račun- otpremnica br.030/13 od 01.10.2012.godine, račun-otpremnica br.031/12 od 01.10.2012.godine, račun-otpremnica br.032/12 od 01.10.2012.godine, prepiska između predstavnika tužioca i tuženog od 14.08.2012.godine, 02.02.2013., 08.01.2013.godine, 23.08.2012.godine i 28.06.2013.godine, spisak fizičkih oštećenja opreme isporučene tužiocu sačinjen od strane tuženog na osnovu dokumentacije tužioca, faktura br.005/12 od 24.04.2012.godine, faktura br.008/12 od 26.04.2012.godine, dnevnik prometa MK 2012 sa datumom ispisa 14.09.2015.godine.
Tokom postupka tužilac je odustao od prijedloga za provođenje dokaza vještačenjem po vještaku informatičke tehnologije.
Na temelju savjesne i brižljive ocjene svih dokaza zajedno, kao i svakog dokaza pojedinačno, odluku kao u izreci presude sud je donio iz sljedećih razloga:
Na temelju isprava koje su predočene utvrđeno je slijedeće činjenično stanje:
Na temelju naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, a kako tužilac tužbom traži da se raskine Ugovor o kupovini tableta od 11.09.2012.godine, sud utvrđuje da se sporno pravno pitanje odnosi, prije svega, na karakter zaključenog ugovora o prodaji tableta, te na ugovorom preuzetu obavezu tuženog po osnovu date garancije.
Članom 454. Zakona o obligacionim odnosima1 propisano je da se ugovorom o prodaji prodavac obavezuje da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
Kako ni tužilac ni tuženi ne spore da je tuženi predao tužiocu stvari – opremu – kako je to članom 1. Ugovora o kupovini tableta od 11.09.2012.godine ugovoreno, da je tužilac istu platio, te da je isporučenu opremu koristio za svoje potrebe, te sud zaključuje da je predmetni po svom karakteru ugovor o prodaji zaključen u skladu sa naprijed navedenom odredbom člana 454. Zakona o obligacionim odnosima, s tim da isti sadrži i elemente ugovora o djelu iz člana 600. istog zakona za dio obaveze tuženog za održavanje isporučene opreme.
Navode tuženog da je tuženi u predmetnom pravnom poslu bio samo posrednik između tužioca, kao kupca i firme iz Kine ( China Buena Electronica Co. Limited ), odnosno da je u predmetnom pravnom poslu postupao u smislu odredbe člana 813. Zakona o obligacionim odnosima sud nije prihvatio obzirom da tuženi za iste sudu nije predočio i dokaze na temelju kojih bi sud takav zaključak mogao izvesti, a što je bila obaveza tuženog u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku2. Osim toga, tuženi je na pripremnom ročištu od 17.09.2015.godine naveo da nema dokaza da je u konkretnom pravnom poslu tuženi javio u funkciji posrednika a ne prodavca.
Činjenica da je tuženi računom-otpremnicom broj 031/12 i broj 032/12 tužiocu fakturisao usluge posredovanja ne utiče na utvrđenje suda da se radi o ugovoru o prodaji obzirom da tuženi nije sudu predočio dokaze da su navedene fakture knjižene kod tuženog u poslovnim knjigama, da su dostavljene tužiocu na plaćanje, da li ih je tužilac platio, s tim da iz analitičke kartice tužioca proizilazi da je tužilac iste knjižio kao nabavku ostale elektroničke opreme.
Nadalje, sporno pravno pitanje je i da li se u konkretnoj pravnoj stvari radi o opremi koju je tuženi prodao tužiocu sa skrivenim nedostatcima u kom slučaju bi tuženi odgovarao u skladu sa odredbama člana 482. i 488. Zakona o obligacionim odnosima ili se radi o odgovornosti tuženog kao prodavca za ispravno funkcionisanje stvari u toku određenog vremena u smislu odredbe člana 501 – 507. Zakona o obligacionim odnosima.
Naime, odgovornost prodavca za materijalne nedostatke i odgovornost iz jemstva za ispravno funkcionisanje stvari u toku određenog vremena imaju više sličnosti iako se radi o dvije različite vrste odgovornosti, ali je moguća kumulativna primjena i jednih i drugih vrsta odredbi.
Da bi postojala odgovornost za ispravno funkcionisanje stvari u toku određenog perioda, odnosno da bi se odgovornost prodavca cijenila u smislu člana 501-507. Zakona o obligacionim odnosima bilo je potrebno da je tuženi, kao prodavac, tužiocu, kao kupcu, predao garantni list a što tuženi nije učinio. Međutim, članom 3. Ugovora o kupovini tableta, tuženi se obavezao da za isporučenu robu daje garanciju u trajanju od 36 mjeseci, odnosno 12 mjeseci za Monitor Plazma LG 60PA5500, pa sud utvrđuje da tuženi u skladu sa navedenom ugovornom odredbom odgovara tužiocu za ispravno funkcionisanje stvari u smislu odredbe člana 501. Zakona o obligacionim odnosima, bez obzira na činjenicu neizdavanja garantnog lista.
Tužilac je dopisom od 31.10.2014.godine pozvao tuženog da izvrši svoju obavezu i da hitno a najkasnije u roku od 8 dana od dana prijema dopisa izvrši isporuku ispravnih uređaja na principu zamjene neispravnih uređaja novim, a koja oprema je tuženom predata kao neispravna i o čemu su sačinjeni zapisnici od 25.09.2014.godine, 12.03.2014.godine, 04.04.2014.godine i 28.04.2014.godine, a u smislu odredbe člana 502. Zakona o obligacionim odnosima.
Kako tuženi nije postupio u skladu sa svojom obavezom to sud utvrđuje da je tužilac dopisom od 31.10.2014.godine raskinuo ugovor o kupovini tableta a u smislu odredbe člana 504. Zakona o obligacionim odnosima u dijelu koji se odnosi na kupovinu 249 komada ZTPADC97 Tablet Dual Core, 246 komada tastatura u kožnoj futroli ZTPADC97, 249 komada 16GB Micro SDARD i 249 komada kapacitativnih Stylus-a.
Na drugačije odlučenje suda nisu od uticaja navodi tuženog da je tužilac nabavio opremu koja nije mogla, sa tehničkog aspekta, zadovoljiti potrebe zbog kojih je nabavljana, kao i navode o tome da vraćena oprema nije vraćena zbog neispravnosti koje podliježu obavezi tuženog na popravku, odnosno zamjenu iz osnova garancije, već da je ista neispravna zbog neispravnog korištenja, fizičkih oštećenja koja ne podliježu garanciji, samoinicijativnih mijenjanja operativnih sistema i sl. Ove navode sud nije prihvatio kao osnovane obzirom da tužni nije postupio u skladu sa svojom obavezom iz člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odnosno za te svoje navode tuženi nije sudu predočio i odgovarajuće dokaze. Osim toga tuženi ni tokom postupka nije sporio činjenicu da je predmetnu robu za koju tužilac tvrdi da je neispravna primio u svoje skladište i da se ista kod njega nalazi. Naprotiv tuženi tokom postupka navodi da je tačno da je primio neispravnu opremu i da je zapisnike o predaji potpisao bez primjedbi, a da bi testiranje te opreme i popravka ako je slučajno potrebna zahtijevalo jako puno vremena koje bi mu oduzelo 15-20 dana bespotrebnog rada koji mu niko ne bi mogao priznati.
Kako je utvrđeno da je ugovor o kupovini tableta raskinut to tužiocu u skladu sa članom 504 a u vezi sa članom 124. Zakona o obligacionim odnosima pripada i pravo na povrat kupoprodajne cijene kao i pravo na naknadu štete srazmjerno dijelu u kojem je ugovor raskinut.
Na ime povrata kupoprodajne cijene sud je obavezao tuženog da tužiocu isplati iznos od 64.461,96 KM.
Visina obaveze tuženog utvrđena je na temelju predočenog računa-otpremnice broj 029/12 od 01.10.2012.godine kojim je tuženi tužiocu fakturisao 300 komada ZTPad C97 tablet PC Dual Core, 300 komada tastatura u kožnoj futroli za ZTPad C97, 300 komada 16GB Micro SD Card i 300 komada kapacitativnog Stylus-a u ukupnom iznosu od 77.728,45 KM. Na ime povrata kupoprodajne cijene za 249 tableta tužiocu je dosuđen iznos od 58.666,89 KM ( 235,61 KM koliko iznosi jedinična cijena tableta x 249 komada = 58.666,89 KM ), za 246 tastatura u kožnom povezu iznos od 2.177,10 KM ( 8,85 KM koliko iznosi jedinična cijena tastature x 246 komada = 2.177,10 KM ), za 249 komada 16GB Micro SDARD iznos od 3.498,45 KM ( 14,05 KM koliko iznosi jedinična cijena x 249 = 3.498,45 KM ) i za i 249 komada kapacitativnih Stylus-a iznos od 119,52 KM ( 0,48 KM koliko iznosi jedinična cijena x 249 = 119,52 ).
Sud nije prihvatio cijene navedene opreme kako su iste naznačene u predračunu broj 07-3/12, koji predračun je tužilac također predočio sudu, obzirom da iz analitičke kartice tužioca u kojoj je prikazano stanje za period 01.01.2012.godine do 31.12.2012.godine proizilazi da je tužilac tuženom nabavljenu opremu platio temeljem računa broj 029/12 i 030/12
Da je tužilac izvršio plaćanje nabavljene opreme po računu broj 029/12 proizilazi i iz izjave svjedokinje S.B.Š., koja je kod tužioca zaposlena na poslovima direktora finansija, u kom dijelu je izjava svjedokinje u saglasnosti i sa materijalnom dokumentacijom – analitičkom karticom tužioca.
Izjave svjedoka D.P., predsjednika univerziteta i N.O. zaposlenog na poslovima sistem administratora kod tužioca sud nije posebno obrazlagao smatrajući da iste nisu od uticaja na drugačije odlučenje.
U skladu sa članom 132. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima sud je obavezao tuženog da tužiocu plati i zatezne kamate i to počev od 31.10.2012.godine kao dana kada je tužilac izvršio plaćanje kupoprodajne cijene ( ovaj datum je kao datum plaćanja naznačen u analitičkoj kartici tužioca ), pa do dana plaćanja. Zatezne kama te će se obračunati u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate3.
U dijelu zahtjeva za naknadu štete koju je tužilac pretrpio zbog upisa manjeg broja studenata u školskoj 2014/2015.godini i koju je tužilac opredijelio na iznos od 30.000,00 KM, tužilac nije predočio niti jedan dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi osnovanost tvrdnje tužioca da se u školskoj 2014/2015 godini upisao manji broj studenata zbog činjenice da tužilac nije na raspolaganju imao tehničku opremu koja je tuženom vraćena iz kog razloga je u tom dijelu tužilac odbijen sa tužbenim zahtjevom, te kako tužilac nije dokazao osnovanost svoj zahtjeva to sud nije mogao ni postupiti po zahtjevu tužioca i u skaldu sa članom 127.Zakona o parničnom postupku utvrditi visinu pretrpljene štete.
Na osnovu člana 383., 386. i 396. Zakona o parničnom postupku i u skladu sa uspjehom u postupku, sud je obavezao tuženog da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.546,95 KM.
Troškove tužioca čini nagrada punomoćniku tužioca za sastav tužbe od 25.12.2014. godine, za zastupanje na pripremnom ročištu od 01.06.2015.godine i na ročištu za glavnu raspravu od 19.02.2016.godine u iznosu od po 830,00 KM. Za zastupanje tužioca na pripremnom ročištu od 17.09.2015.godine punomoćniku tužioca je dosuđen iznos od 826,00 KM koliko je iznosila prosječna neto plaća u Federaciji BiH u septembru mjesecu 2015. godine iz kog razloga je tužilac preko dosuđenog iznosa odbijen. Za ročišta za glavnu raspravu koja su odgođena dana 11.11.2015.godine i 13.01.2016.godine punomoćniku tužioca je dosuđena nagrada u iznosu od po 415,00 KM. Visina nagrade punomoćniku tužioca određena je u skaldu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi u F BiH.4
Ukupan iznos nagrade punomoćniku tužioca iznosi 4.144,00 KM, te kako je tužilac u postupku uspio sa procentom 37,33% to su mu u tom srazmjeru dosuđeni i troškovi parničnog postupka, odnosno u iznosu od 1.546,95 KM.
Punomoćnik tužioca je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 110,00 KM na ime nagrade za sastav opomene pred tužbu, obzirom da sud utvrđuje da ti troškovi nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka.
Biljana Novak
POUKA:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 30
dana. Za tužioca rok za žalbu teče od dana donošenja,
a za tuženog od dana prijema prepisa. Žalba se podnosi
Kantonalnom sudu u Tuzli putem ovog suda u 3 primjerka.
1 Sl. list SFRJ broj 29/78, 39/85 i 57/89; Sl. list SR BiH broj 2/92,13/93 i 13/94 i Sl. novine F BiH broj 29/03 i 42/11
2 Sl. novine F BiH broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15
3 Sl. novine F BiH broj 27/98, 51/01, 56/04, 68/04 i 29/05
4 Sl. novine F BiH broj 818/05